2009-12-08 , Autor: Domagoj Kodžić

Nije svaka krama oldtimer. I ne vrijedi svaki oldtimer velike novce. Sad kad ste naučili dva osnovna postulata, možete učiti i dalje.



Oduvijek osebujno tržište starih automobila posljednjih godina doživljava izuzetne promjene. S jedne se strane stvaraju pravi kultovi pojedinih modela, dok se s druge većina starijih proizvođača protiv azijske najezde bori inspiracijama u vlastitim redovima. Povrh toga, retro stil je i dalje u modi. Čak je i cjenjeniji nego prije. K tome, stasali su neki novi kupci odltimera koji nimalo ne cijene kočije, niti sve automobile do drugog svjetskog rata. Njima povijest automobilizma počinje tek 50-ih godina. Traže samo sportske automobile i kabriolete. Nikakve limuzine. A imaju i čudan ukus.

Uz njih se javljaju i ulagači koju su naučili da se na nekim automobilima može prilično zaraditi. Time ponukani dosta ulažu i stvaraju prave, vrijedne kolekcije. No, postoje i oni koji jednostavno vole automobile, a kupovinom brojnih modela zapravo se osiguravaju od inflacije, kako to većina ljudi tvrdi.

Starodobni su automobili danas i modni diktat. Njima se najbolje ilustrira jasan imidž, ali i tobožnja nezainteresiranost za modu. Sajmovi oldtimera pritom niču kao gljive poslije kiše. Nekoć se 100.000 posjetitelja u Essenu, najvećem sajmu, smatralo odličnim poslom, a danas Techno classica bez problema okuplja 170.000 vjernika. Pritom su sve snažniji sajmovi u Bremenu i Stuttgartu, gdje više nije vijest kad se automobil proda za više od milijun eura. To je samo dobar posao, smatra većina ljudi kojima su starodobnici specijalnost. Ponajbolji među njima ističu da je potražnja za savršenim automobilima sve veća, a kupci željni savršenog klasika ne pitaju kolika će biti cijena. Važno je kupiti traženu robu.



Sve je ipak prilična nepoznanica. Trenutačni rast cijena iznenađuje jer traje godinama, a po svemu sudeći neće pasti još nekoliko. Uz to, automobili se mogu pravdati i kao hobi. Bankovni računi u Švicarskoj ili Luksemburgu više nisu toliko diskretni kao što su nekad bili, a nekretnine ili dionice ne donose ovoliko. Dionice su upitne, nekretnine traže dulji period, a čarapa nije neko mjesto za držanje novca. Investicijski fondovi su u krizi, a oldtimeri nisu.

Ekonomisti znaju da se svako tržište kreće ciklično, s usponima i padovima, no tko može točno reći da je ovo bio vrhunac, a sad slijedi pad?


Primjera suludog rasta vrijednosti u samo nekoliko godina ima bezbroj, bez obzira na starost ili klasu, oblik ili namjenu te vrijednost. Recimo, mercedes 300 SL iz 1954., koji se oduvijek smatra jednim od najsigurnijih ulaganja, ima manji doprinos od VW-a T1. Njemački je kombi pak nekoliko puta skuplji, čak i ekskluzivniji od fiata 500, koji je po mnogočemu rekorder. U tu vrtešku sreće možemo ubaciti i mini i citroën 2 CV, ali ne i VW bubu. Nisu svi automobili s karakterom podesni za ulaganja.

No, krenimo redom. Mercedes 300 SL u narodu je (koji razumije samo engleski) poznatiji i kao gullwing. Pojam galebovih krila, koji pak malotko zna uopće prevesti, dobio je zbog specifičnog otvaranja vrata prema gore. Specifična povijest, jer je nastao kao posljedica natjecateljskog automobila, oduvijek ga je činila posebnim. Proizvodio se od 1954. do 1963., a proizveden je u 1400 primjeraka, te u 1858 kabrioleta. Kupe je danas puno vredniji. No, rast cijene u posljednjih nekoliko godina prilično je dramatičan. Gotovo 50.000 eura godišnje.



Naime, do 2000. jako su se slabo prodavali skupi oldtimeri, pa čak i 300 SL. Tih je godina cijenom jedva prelazio 125.000 eura, a budući da su tada još postojali neki nesavršeni primjerci koje se isplatilo restaurirati, cijene su bile dosta dvojbene. Danas kompletna restauracija na vrhunskom nivou s originalnim dijelovima stoji gotovo 200.000 eura, pa nije nimalo čudno da im vrijednost u pravilu prelazi 400.000 eura za obične primjerke te bar 500-600.000 za svježe restaurirane. Svota od koje boli glava.

Jednaki rast, ali s manjim ulozima, bilježi i spomenuti njemački kombi. VW T1 bio je simbol hipijevske generacije, posebno popularan na američkom tlu, za koje se iznosi podatak da ih još danas ima oko 19.000. Najvredniji su stakleni primjerci popularno nazvani samba. Broje se prozori, a najviše vrijede verzije s platnenim krovom na otvaranje. Koliko? I do 70.000 eura. E, pa prije dvije ili tri godine najskuplji primjerci nisu prelazili 40.000 eura, a početkom stoljeća vijest da je neki prodan za više od 20.000 eura bila bi čista senzacija. Dakle, prirast je garantiran i na kombiju, iako ih je ukupno proizvedeno više od 110.000.


Drugi najpopularniji talijanski proizvod nakon pizze je fiat 500. Proizvodio se od 1957. do 1975., u nakladi većoj od 2.835.000 primjeraka. Dakle, o ekskluzivnosti nema govora, kao ni o performansama. Pa što je onda toliko privlačno na talijanskom sirotinjskom automobilu s platnenim krovom? Cijena? Sigurno ne, jer trenutačno prosječni stoje 6500 eura, a prije tri ili četiri godine nitko za njih nije plaćao 3500. Usporedimo to sa 2000., kad su u Francuskoj ili Njemačkoj takve automobile kupovali jedino talijanski restorani za reklamni automobil ili za skulpturu u vrtu. Sve ostalo nije bilo vrednije od 1500 eura.

Nasuprot takvim karizmatičnim automobilima može se staviti i druge popularne automobile kojima vrijednost nezaustavljivo raste. Alfa romeo spider nekoć je vrijedio samo ako se radilo o prvoj seriji iz 1966.-1969. No, ni tada cijena nije smjela biti viša od 10.000 eura. Početkom stoljeća lako je prijeđeno 15.000 eura, da bi se danas cijena opasno približila iznosu od 35.000 eura. Za alfu spider duetto? Previše!

Previše vrijedi i citroën 2 CV, ali i land roveri, BMW serije 02 i MGB, NSU i Citroënova žaba. Svi su oldtimeri precijenjeni. U mraku ujedinjene Europe nema svjetla i svi jedni drugima tapkajući preprodaju automobile. Budući da većina ne razumije koji je primjerak dobar, a koji nije, cijene su visoke. I previsoke. Tako svi puno vrijede i svi su zadovoljni. Starodobnim se automobilima većina ionako nikada ne vozi. To nije krama koja stoji na kiši i smeta susjedima na parkingu. Oldtimer je vozilo koje se s ljubavlju skriva u nekoj zabitoj garaži, nikada se ne vozi, a prikazuje se jedino na sajmovima oldtimera, gdje mu se ljubomorno nabija cijena. Da ga ne bi možda netko kupio.