2010-03-23 , Autor: Kristijan Tićak, Slike: Kristijan Tićak i obiteljska arhiva

"Munji ne može nitko ništa, pa ni kriza!" - uz osmijeh je govorio statist s naše slike. Slične hvalospjeve izgovara već 40-ak godina, iako je posljednja dva i pol desetljeća privilegirao drugu njemačku marku - onu s trokrakom zvijezdom. No, njegova sjećanja na opel rekord 1700 kupe vrlo su idilična, kao zapravo i život u tom desetljeću.

- Bio je to moj treći opel, kupio sam ga 1977., a platio sam ga 17.000 njemačkih maraka. U kešu. Tad sam zarađivao oko 1000 maraka mjesečno, i mogao sam si takav automobil priuštiti bez većih odricanja, ali i bez kredita. Htjeli su mi uzeti 12 posto kamate ako ga kupim na kredit, a to je bilo previše. Radije sam štedio.
Naravno, to je priča bivšeg njemačkog gastarbajtera. Hrvatska, kao dio Jugoslavije, tu je postavila neka druga mjerila, no o njima ćemo drugom prilikom.

Prva slika nastala je pred obiteljskom kućom u vrijeme njezina dovršavanja, i to ljeta Gospodnjeg 1979. godine. Trideset godina kasnije na isto mjesto pokraj istoga čovjeka parkiran je drugi opel. Insignia 2,0 turbo ponovno mu je izmamila osmijeh na lice, a priče o „munji“ kao „nepoderivom vozilu“ krenule su jedna za drugom. Bilo je tu svega. Od onoga da je od Hamburga do Valpova jednom stigao za 16 sati, pa do onih koje idu u drugu krajnost. Recimo, kad je na graničnom prijelazu Šentilj stajao nepomično u koloni cijelih sedam sati. Kaže, valjda je u tom trenutku cijela Turska, Grčka i Jugoslavija putovala na godišnji odmor. Prisjeća se i kolone koja se na autoputu protezala od Salzburga do Münchena. To je, kaže, bilo sasvim normalno u tim vremenima.

- Tad sam mislio da će se motor rastopiti, no nikad mu se nije ništa dogodilo.
Napominje i da je na svom sljedećem opelu rekordu, onom s motorom 2,0 E, uvijek u rezervi imao pumpu za vodu, svjećice, paljenje i remen na alternatoru…
- To je uvijek valjalo imati pri ruci.
Zamjena tih dijelova bila je vrlo jednostavna.
- Na ovom auto ne bih se usudio ni podići poklopac motora - govori pokazujući na insigniju.

Još je preplašenije djelovao kad je čuo njezinu cijenu. Njegovo je mišljenje da su općenito novi automobili preskupi. Voli reći:
- Ubili su moju srednju, radničku klasu. Zato ih sad i ne mogu nikom prodati.
Između svih anegdota koje je ispričao zanimljivo je bilo čuti i što misli o GM-u kao vlasniku Opela.

- Neka ih već više prodaju i ostave na miru. Otkad znam za sebe, Amerikanci su im uvijek otežavali posao. Najprije su uvaljivali modele koji nama Europljanima uopće nisu bili zanimljivi. Onaj diplomat, commodore, senator. Ulice prazne, naftna kriza krajem 70-ih eskalira, a njihov svaki sljedeći model pravi sve veće virove u rezervoaru. Ma kad se samo sjetim one, kako se zove… Nije Sinatra, nego… sintre, sintre! Njezin crash-test ih je uništio, bacio 30 godina unazad. Kakva sramota!

Naravno, najdraži film mu je još uvijek komedija „Manta, manta“, a nova astra mu je baš zanimljiva i čini mu se da će i dalje biti najtraženiji Opelov model. Tko zna, možda deset godina kasnije pred istu kuću i pokraj istog čovjeka opet stane neki opel. Sigurni smo da bi se ponovno izvukla još koja zanimljiva priča.