2009-12-03 , Autor: Domagoj Kodžić

Ponekad jednostavno shvatim koliko se previše vozim. Najprije vozim da bih živio, a onda živim da bih vozio. Putujem zbog posla i poslujem zbog putovanja. Najprije radim, a onda uživam.

Uvijek sam na cesti. I svugdje. Idem tako u jednom danu zbog hobija u Padovu i nazad, a onda još preko Zagreba i do mora. Jer, mora se. Koliko god volim staru cestu, zimi, po kiši i kad nema turista neobično cijenim autocestu. Kiša je sve jača. Pred samim ulazom zaustavlja me moja najdraža. Prometna policija. Gospodin je nevjerojatno pristojan. Jedan od rijetkih. Želi mi sretan put i ja to cijenim.

Vozim u razumnim granicama. Dapače, dopuštenima - SUV i 140 km/h. Dobro, ponekad protegnem i do 145 km/h. Sasvim dovoljno. Sad će ponoć. Mir mi remeti potočić preko ceste. Zeko je pobjego, ali evo još jednog. Kao da sam na nekoj seoskoj cesti, a ne na A1. A bolje nemamo.

Evo još jednog. Ne zeke! Koncentraciju mi, dakle, remete potoci. Brojni, a kiša ne pada tako jako. Vozim s brisačima na intervalu, a potoka koliko hoćeš. Više nego automobila. Smiješno! Nisu samo tamo gdje bi zbog konfiguracije terena trebali biti, ima ih svugdje. Igra s preprekama. Taj sam dan već napravio 900 kilometara u takvim uvjetima, ali u Europi. Slovenija i Italija ne mogu se mjeriti s našim gadostima. Sad sam već živčan. Definitivno se ne mogu voziti kao u Europi.

Drčan sam i vičan. Pače vješt. Uzalud! Slapove na hrvatskim cestama nije tako  lako preživjeti

Potoke po cesti ne brojim. Samo slapove. Ne mogu se ne smijati ni smiješnoj signalizaciji u tunelima. Jedna traka 80, a druga 100. Valjda nisam dobro vidio. Korita su ubitačna. Lovim auto po njima i razmišljam kako je svima onima koji nisu navikli na nešto ovakvo. Ili pak samo ne vole iznenađenja. Mislim tko je odgovoran za ovaj, nimalo ugodni stiplčez. Svim tim amaterima koji misle da se tako prave ceste (o autocesti bolje i ne govoriti) treba dati u ruke jedino grablje, pa nek' uređuju po svom dvorištu. Ako ga uopće imaju. Kakva autocesta, takvi ljudi.

Sada mi na pamet padaju i oni silni mlađahni češki relijaši koji planiraju biti neke europske veličine, a onda dođu do nas. Tu se u pravilu izgube na našim lošim prometnicama. Ne vjeruju da postoji toliko potrošen i tako sklizak asfalt. I to bez kiše. Njihovi sunarodnjaci koji nisu toliko sretni, pa se voze u običnim automobilima nerijetko nadrapaju. Čak i tragično. Na autocestama bi se bar češke posade trebalo osjećati sigurnima. No, nama su i autoceste rijetko loše. Asfalt je sklizak, opasnosti posve skrivene,znakovi sasvim neadekvatni, a potoci česti. Čak i prečesti.

Sretan sam što me put nosi na udobnim Bridgestoneovim gumama dueller H/P sport. Zbog njih se ne brinem što mi SUV titra po pola metra. Sva sreća. Gas ne puštam. Drčan sam i vičan. Pače vješt. Uzalud. Slapove na hrvatskim cestama nije tako lako preživjeti. Sad sam već i bijesan. Odlučujem napustiti ovu paklenu šalu. Fužine su već blizu. Sasvim.

Izlaz se zove Vrata. Zalupit ću ih za sobom i opet se dugo, dugo neću voziti lošim hrvatskim pokušajem brze prometnice. Izlazim, a pozdrava nema. Samo pljačka. Cijena je punih 47 kuna, a za nagradu mi daju samo račun. Hej, pa nisam se slupao, dajte mi bar neki pehar! Onaj veliki, kakav zaslužuje svatko tko ne posustane na potocima prekrivenoj cesti. Slapovima pače.

Nastavljam dalje. U noć. Poprijeko. Nije potrebno reć' da je kiša sada ona prava. Dosadna. Na lošoj lokalnoj cesti Fužine-Hreljin nema potoka. Nikakvih. Samo cesta.
Neš ti hrvatskih cesata...