2010-02-01 , Autor: Kristijan Tićak, Slike: Kristijan Tićak

Zašto? Najjednostavnije pitanje koje kopka i najbriljantnije umove modernog doba. Poput recimo poznatog kozmologa Stephena Hawkinga kojeg i danas najviše muči jedna riječ - zašto?
Osječanin Miroslav Škaro, za razliku od Hawkinga, odgovor na pitanje zašto itekako zna. Stoga, krenimo otpočetka. Zašto baš e-wartburg?

- Strašno volim taj automobil, baš mi je drag. Posebno ovaj u izvedbi tourist. Žao mi je što partnerstvo naše države s bivšim DDR-om nije bilo jače, mogli smo obostrano profitirati. Želio sam elektroauto jer se vozim na kratkim relacijama, i to uglavnom biciklom i skuterom. Kada sam počeo voziti, u gradu je bilo pet semafora pa se moglo i pojuriti. Danas je to pak more prometa i vozila, a redovite performanse automobila sasvim nadmašuju moje potrebe. Stoga je struja za moje misli prihvatljivija, posebice s ekonomskog aspekta. Želim reći da sam zdušni vjernik te religije - kaže Škaro.

Inače, legendarni je osječki poduzetnik, mnogima poznatiji kao Škaromoto, ujedno i viceprvak Jugoslavije u brzinskom motociklizmu te bivši vlasnik brojnih ekskluzivnih sportskih automobila. Povrh toga, ljetos je odlučio krenuti u „suludu“ realizaciju - nekoć dvotaktni trocilindarski motor iz wartburga zamijeniti električnim. Pritom je morao poći od nekog postulata. Kao primjerice - nula potrošnje i nula emisija za nula kuna. Drugim riječima, svima je želio dokazati da se to može učiniti i da je taj projekt izvediv za „ništa para“. I uspio je, i to za tri dana rada! Gotovo sve dijelove dovukao je iz Kairosa - osječkog otpada i prikupljališta sekundarnih sirovina! No, na kraju svega ipak nije bila nula, jer je za neke kabele, stopice i prešanje u kešu morao platiti - 50 kuna.

Elektromotor marke „Rade Končar“ izvorno je izvadio iz viličara, a dotad je pogonio njegov jet-ski. Posudio mu ga je Juriša, „prijatelj s vode“, dok je drugi prijatelj Mirko izvodio sve stručne radove. A na „vodi“ je ustvari i započela „struja misli“, jer buka motora na njegovom brodu Muka nikako nije harmonirala s „prirodom i društvom“ na rijeci Dravi.

U već otprije tunirani wartburg (kožna sjedala, tigrasti uzorak tapecirunga, audiouređaj sa snažnim zvučnikom za bas) koji Miroslav odmilja zove Đipožder, ugrađeno je osam baterija - po četiri sprijeda i straga, marke Deep cycle, a snage 100 Ah.

Pritom jedna od njih posebno napaja sva trošila - svjetla, pokazivače smjera, brisače te grijače sjedala (zapravo jedini način grijanja putnika). Uz to, uporabom sklopke napon se može regulirati u dvije pozicije - 24 i 48 volti.

- Mogu prijeći oko 30 kilometara, što je za grad veličine Osijeka sasvim u redu. Na 24 volta pojurim do 50 km/h, a na 48 volti uspijevam dostići 78 km/h. Tako naravno kaže wartburgov brzinomjer koji inače slovi za jedan od najpreciznijih uopće - kaže Škaro.

E-wartburg te brzine postiže s elektromotorom nominalne snage pet kW. Punjenje baterija traje osam sati, no to Škaro ne smatra najvećim nedostatkom, već mu ponajprije smeta nagli trzaj te udarac pri kretanju s mjesta. Razlog je nedostatak kontrolera koji se nije uklapao u priču o „nula kuna“. Raspitivao se da ga kupi u Americi, no i ondje je cijena nemalih 400 do 500 dolara. Također, ljuti ga i što stanice za tehnički pregled ne znaju što bi s njim učinile. Naime, šalju ga na atest u Centar za vozila Hrvatske, pa zasad e-wartburg još uvijek ima probne pločice.

- Moj e-wartburg zasigurno nije perpetuum mobile. On ustvari ni za koga nije rješenje za prijevoz, osim naravno za mene. U konačnici je taj projekt moj automobilistički protest protiv teških financijskih institucija i tvornica, protiv uzimanja posljednjeg krvnog zrnca običnom čovjeku koji danas mora izdvojiti basnoslovne novce da bi bio mobilan. Uostalom, taj besmisao konzumerizma i razmaženog poimanja transporta i doveo nas je u situaciju u kojoj smo sada - objašnjava Škaro.

Danas, više no ikad, jedan bivši adrenalinski ovisnik o brzinama poput Škare kaže da se - osim u utrkama - performanse automobila trebaju smanjiti. Također, dodaje da je dobar automobil sam sebi postao pojam, a ne svrha, što nipošto nije dobro.

U godini u kojoj se slavi 20 godina pada Berlinskog zida jedan od bivših simbola DDR-a svakodnevno „struji“ gradskim ulicama na desnoj obali Drave. I sada, baš kao i prije, simbolizira skromnost i nerastrošnost mobilnosti. Danas, u svojoj prvoj e-varijanti, možda više nego ikad dosad.